Tužna vest za srpski i nekad jugoslovenski fudbal, preminuo je Dušan Maravić, bivši reprezentativac Jugoslavije, a zatim istaknuti funkcioner FS Jugoslavije, poznato i poštovano lice u organima UEFA i FIFA. Gospodin i džentlmen, omiljen među fudbalskim radnicima, elokventan i direktan, dugo godina je bio sekretar Komisije za međunarodne poslove FS Jugoslavije, istaknuti član Izvršnog komiteta UEFA i FIFA, delegat na više od 200 međunarodnih utakmica pod kapom UEFA.
Rođen je 7. marta 1939. u Francuskoj. Njegovi roditelji, otac Manojlo i majka Danica, došli su u Francusku posle Prvog svetskog rata iz Like, iz mesta Drežnice. U vreme kada je ksnije igrao fudbal za Rasing nuđeno mu je francusko državljanstvo, ali to je tada odbio. Roditelji su, posle rata, 1945. godine, sa trojicom sinova, Nikolom, Radetom i Dušanom, naseljeni u Bajmoku, selu između Sombora i Subotice. Tu je sa šest godina počeo da trenira fudbal u lokalnom Radničkom. Deset godina kasnije, posle jednog fudbalskog turnira, stigao je poziv subotičkog Spartaka, gde je uz dozvolu lekara, počeo je da igra za prvi tim sa čuvenim Tihomirom Ognjanovom.
Punu igračku zrelost i afirmaciju doživeo je u Crvenoj zvezdi za koju je debitovao 16. jula 1958. i do 24. juna 1964. odigrao 232 utakmice i postigao 82 gola. U dresu “crveno-belih” osvojio je tri titule prvaka (1959, 1960. i 1964. godine) i tri trofeja Kupa (1958, 1959, 1964). Igrao je i za Paris (1964-1969), a karijeru je završio 1973. u ekipi Deportivo Italia iz Karakasa (Venecuela).
Najčešće je igrao na mestu desne polutke, a posebno se isticao dobrim izvođenjem slobodnih udaraca i jakim šutem. Postigao je prvi gol za Crvenu zvezdu u seniorskoj konkurenciji na zvaničnoj utakmici na novoizgrađenom stadionu.
Svih sedam utakmica za reprezentaciju (postigao tri gola) odigrao je 1960, tokom priprema i na olimpijskom turniru u Italiji (igrao tri utakmice), na kome je Jugoslavija osvojila jedinu zlatnu medalju. Debitovao je 1. januara 1960. protiv Maroka (5:0) u Kazablanci, a poslednju utakmicu odigrao je 1. septembra 1960. protiv Bugarske (3:3) u Rimu.
Po završetku karijere jedno vreme je bio trener u Crvenoj zvezdi, a zatim dugo godina sekretar Komisije za Međunarodne poslove FSJ, član najviših organa UEFA i FIFA. Od 1986. bio je član Međuklupske komisije UEFA, delegat na mađunarodnim utakmicama pod kapom UEFA, od kojih je najznačajnija ona iz 1988. godine kada je u Štutgartu bio delagat na meču finala Kupa šampiona, PSV – Benfika.
Ostaće zabeleženo za vek vekova da je Dušan Maravić osvojio zlatnu olimpijsku medalju sa Jugoslavijom 1960. godine u Rimu, a detalji tog trijumfalnog puta zabeleženi su u njegovom ne tako davnom intervjuu čije delove prenosimo u ovom tužnom danu za srpski fudbal.
…Još je intrigantnija priča kako su fudbaleri Jugoslavije stigli do prvog i jedinog olimpijskog zlata, na Igrama u Rimu 1960. godine. Napulj je i tada bio poprište ruleta, ali bez penala i novčića.
”Tokom priprema u Košutnjaku, niko nije maštao o zlatnoj medalji”, govorio je vedeta te generacije Dušan Maravić.
”U jugoslovenskoj štampi nismo imali tretman kao generacije koje su na prethodna tri turnira osvajale srebrna olimpijska odličja”.
Pesimizam je još više uzeo maha posle otkazivanja Mujića i udaljavanja iz reprezentacije Miladinovića.
”Miladinović je moje godište (1939), ali je bio nestašan. Malo, malo, pa neki incident. Mujić je bio deo tima koji je u Melburnu osvojio drugo mesto, ali se ne sećam zašto nije putovao u Rim”.
Maravić je odigrao samo utakmice u grupi, protiv Egipta, Turske i Bugarske.
”Išao sam tog leta u Njujork na neki turnir sa Crvenom zvezdom, igralo se u nemogućim vremenskim uslovima i vratio sam se isceđen kao limun. Naš stručni štab koji su činili Lovrić, Tirke i Nikolić, odlučio je da me u polufinalu i finalu zameni Željko Matuš”.
Italijani su imali tandem na selektorskoj klupi (Roko, Vijani), i plejadu mladih igrača koji su par godina kasnije postali asovi svetskog fudbala (Bulgareli, Trapatoni i 17-ogodišnji Đani Rivera koji je u to vreme još uvek nastupao za Alesandriju).
”Ja bih pomenuo i Burgniča, legendu Intera. Bio je oštar i beskompromisan. Mi smo kao klinci navijali za te italijanske klubove, Milan, Juve, Inter. Imali smo ogroman motiv da pred njihovom publikom potvrdimo moć jugoslovenske škole fudbala”.
Posle 0:0 u regularnom toku i 1:1 u produžecima (Galić-Tumburus), uz dva prekida utakmice zbog nestanka struje, pristupilo se žrebanju pobednika.
I opet isto, Italijani imaju jednu, a mi drugu verziju priče. Oni tvrde da je Mihajlo Andrejević izvukao papirić, uzviknuo ‘Jugoslavija’ i otrčao da slavi sa našim fudbalerima, da bi sutradan u italijanskoj štampi osvanuo naslov ‘Gospodine Andrejeviću, zašto niste pokazali papir’.
”Andrejka je 42 godine bio član IO FIFA, uživao je ogroman ugled i bio veoma uticajna ličnost u vrhu Evropske i Svetske fudbalske federacije. Ne sećam se procedure žreba, ali ne verujem da bi se njemu omakla takva greška”.
Mnogo je realnija naša priča koja kaže da je predsednik UEFA Stenli Raus pozajmio Andrejkin šešir za potrebe žreba, dok je Umberto Anjeli poput pravog italijanskog džentlmena dozvolio gostu iz Jugoslavije da promeša papiriće i izvuče pobednika.
Sa Italijanima se slažemo bar oko jednog istorijskog podatka:
”Andrejka je toliko bio vezan za svoj čuveni šešir, da nije želeo da ga ustupi Anjeliju za potrebe izložbe u Muzeju italijanske fudbalske federacije” – potvrdio je Maravić priču koja se može pročitati i u arhivama na Apeninskom poluostrvu.
Svedoci istorije kažu da su reprezentativci Jugoslavije po povratku sa Olimpijskog turnira bojkotovali novinare i da po izlasku iz voza na Železničkoj stanici u Beogradu niko nije davao izjave.
”Tačno je da smo ispraćeni skromno i da niko nije verovao da možemo do nekog zapaženijeg rezultata u Rimu. Pripremali smo se u Košutnjaku i štampa nam nije poklanjala veliku pažnju kao što je bio slučaj sa generacijama koje su na prethodna tri turnira osvajale srebrnu medalju. Ne sećam se najbolje tog dočeka u Beogradu, ali je vrlo verovatno da se u nama osećao revolt zbog takvog statusa u javnosti i da zbog toga nismo razgovarali sa novinarima. Nažalost, najviše je oštećena istorija jer je ostala uskraćena za autentične impresije sa lica mesta o jednom od najvećih uspeha našeg fudbala svih vremena” – rekao je Dušan Maravić.
Fudbalski savez Srbije izražava iskreno saučešće porodici Dušana Maravića.
Dušan Maravić je sahranjen na Novom groblju u Beogradu, a poslednjem ispraćaju velikog čoveka, fudbalera i funkcionera, prisustvovala je i delegacija FSS koju je predvodio predsednik Dragan Džajić.